Featured

Rođen u središtu oluje

Rekla mi je da sam rođen u središtu oluje. Tu jednu, jedinu rečenicu izrekla je nakon duge šutnje za koje sam plovio beskrajnim prostranstvima njenih tamnosmeđih očiju. Nisam razumio što mi pokušava reći. Nisam se niti trudio razumjeti. Bio sam previše zaokupljen činjenicom da više ne moram odvraćati pogled u stranu kada se njene oči susretnu s mojima. Obično su drugi bili ti koji bi skretali pogled u stranu kada nam se oči sretnu, ali njen pogled ni ja nisam mogao izdržati. Sve do sada – do ovog presudnog trenutka. Bio sam toliko ponosan na sebe i svoje postignuće, da mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet da za nj možda nisam zaslužan samo ja. Nije se bunila, pustila me da likujem. Vjerujem da je to bio prvi put da me vidi sretnog. Ne potpuno, iskreno sretnog kao što je sretno nevino dijete dok trči zlatnim poljima u kolovozu i uživa u zrakama popodnevnog sunca koje mu griju leđa i lome se na pramenovima kose što se viori na povjetarcu, ali ipak donekle sretan. Možda ju je to i zabavljalo. Sama činjenica da sebi dodjeljujem sve zasluge bez ikakve sumnje da je u cijelom tom činu možda i ona sudjelovala. Ne znam kako mi tada nije palo na pamet da ju mogu pogledati – gledati u oči dovoljno dugo da se u njima izgubim zato što mi je ona to odlučila dopustiti.

Divio sam se njenim očima; tako dubokim, na trenutke užasno tamnim, gotovo crnim. Još je uvijek skrivala nešto u njihovim dubinama. Dopustila mi je ulaz. Pustila me preko kućnog praga u hodnik, zatim u kuhinju kroz koju je vodio prolaz do dnevnog boravka. Vrata prema spavaćoj sobi i nekim drugim, meni nepoznatim prostorijama ipak su ostala zatvorena. Pokušao sam otvoriti jedna od tih vrata. Teška, okrugla, već pomalo oronula mjedena kvaka savršeno je ležala u mojoj maloj šaci desne ruke. Zakrenem kvaku, dogodi se ništa. Čudno. Pokušam opet. Kvaka se u mojoj ruci zaista okretala, ali vrata se nisu otvorila. Očekivao sam da će biti otključana. Vrata bez ključanice koja se ne daju otvoriti. Mora da su se zaglavila. Još uvijek držeći kvaku u šaci desnim sam ramenom sasvim polagano nasrnuo na njih. Pomakla su se za koji milimetar i isti tren se vratila u prvotni položaj. Nasrnuo sam još jednom, ovog puta snažnije. Rame dotakne vrata, a rukom prostruji snažna bol. Ruka mi gori, kvaka se od jednom užarila. Toliko je vruća da ju moram pustiti. Ruka me peče kao da sam ju položio na užarenu ploču štednjaka. Bol se širi sve do podlaktice.
Uhvatila je oštri pramen svoje duge smeđe kose koji joj je padao preko lica i jednim ga pokretom sklonila iza uha. Trznuo sam se. Pogledam desnu ruku; još me uvijek peče, ali na njoj nema vidljivih opekotina. Perzistencija osjeta. Poznata mi je ta pojava, no ne vidim kako je moguće da osjećam fizičku bol ako se ništa od onog nije stvarno dogodilo. „Proći će.“ – rekla je zamišljeno promatrajući moju ruku, nakon čega je otpila mali gutljaj velikog Cappuccina.
Naučio sam s vremenom da se sjećanjima ne može vjerovati, bar ne potpuno. Pamtim da je rekla: “Proći će.“ – dvije jednostavne riječi izgovorene vrlo hladno, bez emocija, samo zato što se nešto moralo reći kako bi se popunila neugodna tišina koja je vladala dok sam blijedo zurio u svoj dlan osječajući kako peče kao da u njemu stišćem žeravicu. Zapravo, rekla je „oprosti“. Jedna riječ jedva čujno je kliznula s njenih usana koje gotovo da se nisu pomakle. Nikada nisam mogao dohvatiti njene emocije. Gotovo uvijek je djelovala hladno, suzdržano, mislima negdje miljama daleko. Zato sam i „oprosti“ zamjenio s „proći će“. Više je odgovaralo slici koju je gradila, onom liku kojeg se sjećam. Sjećam se da je kava koju smo pili tog dana bila zaista dobra – kremasta, punog okusa, savršeno gorka s dovoljno čvrste pjene da dodatno ojača teksturu i ostane zapamćena.
Tih sat vremena koje smo podjelili trajalo je vječno. Nisam se želio rastati s njom. Ona je uvijek tvrdila da su rastanci neizbježni. Svi ih doživimo, preživimo i nekako krenemo dalje. Čak i kada nismo spremni za njih. Ono što tada nisam vidio jest da je „bok“ koje smo si rekli odlazeći iz kavane svatko svojim putem zapravo bilo „zbogom“ koje smo prešutjeli. Posljednje riječi koje smo si u stvarnom životu izgovorili. Viđao sam ju i kasnije. Zapravo, nisam. Viđao sam neku drugu verziju nje. Suzdržanu, mutnih očiju često uprtih u pod ili pak negdje u stranu. Više ne onako hladnu i sjetnu kao tog dana, ali zato tužnu, s velikim kamenom u grudima. Skoro sam mogao namiristati njeno razočarenje, mada nikada nisam dokučio čime je točno razočarana.
Od tada, pa sve do danas, kada ju više ne viđam, često mi luta mislima. Pojavi se sasvim nenadano, prošeta mojim umom i nestane kako je i došla. Uvijek sa sobom donese miris svježe pripremljene kave iz caffe-aparata koji samo na tren ispuni prostoriju. U kosi joj ponekad osjetim miris cimeta. Nikada cimet nisam povezivao s njom, ali nekako paše njenoj oštroj smeđoj kosi koja je često bila neukrotiva, unatoč naporima koje je ulagala da ju obuzda. Uvijek smirena, ozbiljna lica na kojem su se caklile dječje oči pune radoznalosti, s jedva vidljivim titrajem osmjeha u desnom kutu usanana. S godinama su sve te slike počele blijediti, pa mi je na kraju od nje ostala samo jedna uspomena. Jedna jedina rečenica: “Ti si rođen u središtu oluje.“ Nešto što sam svih ovih godina zanemarivao. Nešto čije pravo značenje tek počinjem otkrivati.
Oglasi

I najveći će div jednom pasti na koljena

Vjerujem da ste se u svome životu susretali s raznim divovima. Neke ste morali pokoriti jer u predstavljali prepreku na putu, drugi su vam pak pružili ruku da se ustanete nakon pada. Ima i onih divova koje niste osobno upoznali, ali ste čuli priče o njima. Neki su bili dobri, drugi pak loši. Neke će povijest zapamtiti kao velike i kultne ličnosti dok će drugi ostati zaboravljeni. Živjet će tek u sjećanjima pojedinaca, a s vremenom će i ona izblijedjeti. Naš div je upravo jedan od tih: tih, povučen, živio je svoj život u sjeni, onako kako je najbolje mogao. Ipak, i on je div.

            Rođen je u jednom malom primorskom gradiću.  Odrastao je kao i većina njegovih vršnjaka – uz igru, ljubav i pažnju. Volio se igrati, no kako su godine prolazile sve se više pronalazio u ugodnim popodnevima zavaljen u fotelju s knjigom u ruci. Nije bio neki posebno veliki knjiški moljac, ali uživao je u čitanju. I samoći. Nisu ga ispunjavala cjelodnevna nabijanja nogometne lopte na koja su ga vršnjaci često pozivali, niti je vidio smisla u penjanju po drveću i sličnim aktivnostima kojima su ostala djeca kratila ljetne dane. Knjige su ga poučile koječemu, između ostaloga i tome da je ljudska mašta bezgranična, pa je tako znao cijele dane provoditi u maštanju na terasi sve dok sunce ne bi zašlo. Prava magija bi tek tada kretala, jer noći su onaj dio dana u kojima se čarolije zaista događaju zar ne?

            Kako je odrastao tako su i njegove oči postale ozbiljnije. Maštanje je s vremenom zamijenila zbilja, a to je bio tek prvi udarac. Godine gotovo svima odnesu maštu, a zamijene ju krutom ozbiljnosti jer s vremenom svatko tko odrasta mora početi donositi odluke. O sebi, svojem životu, o drugima, za druge. Prilagodio se, naučio je živjeti kao odrasli čovjek. Nije zbog toga bio sretan, kao što ni drugi nisu bili. Sve je češće viđao tmurne kišne oblake koncentrirane nad tuđim glavama. Oblake iz kojih kiša nije prestajala lijevati. Bio je empatično biće, a pritom i jako drag pa ga je izuzetno boljela tuđa patnja. Znao je da nije poput ostali, jer može vidjeti ono što drugi ne mogu. Oduvijek je znao da može sasvim otvoreno pogledati u ljudski um i vidjeti što to nečije srce skriva. Znao je i zaliječiti ta srca, pa je tome odlučio posvetiti svoj život.

            Nije to nešto što je odabrao, niti je znao kako to sve skupa funkcionira. Nekako su se stvari uvijek tako poklopile. Ljudi koji su ulazili u njegov život bili su uglavnom slomljeni. Bila su to lica koje život nije mazio, duše koje su na svojim leđima nosile tisuću i jednu brigu. Pojedinci koji se nisu znali nositi sa životom, oni koji su već od svega dizali ruke. Nije ih zvao, niti ih priželjkivao, ali takvi su mu dolazili. Takve je sretao na ulicama, upoznavao ih, dok su mu neki od njih s vremenom postali prijatelji. Svatko je bio poseban, s nekom svojom mukom, s nekom drugom životnom pričom. Uvijek je pomogao. Često to nije činio svjesno, nekada čak nije niti znao kako je postigao uspjeh, no rezultati gotovo nikada nisu izostajali. Vraćao im je osmjeh na lice. Svima. Pomogao je. Ljudi su se pored njega osjećali bolje. Ne odmah, ali s vremenom. Imao je taj dar da zaviri u dušu ranjenoga stvora i iz nje na površinu izvuče svu dobrotu i radost koja se skrivala negdje na dnu.

            Nikada ništa nije tražio zauzvrat. Osmjeh na čovjekovom licu za njega je bila dovoljna nagrada. Pomoći nekome u nevolji – to je bila njegova svrha. Nije se dugo zadržavao. Otišao bi nakon obavljenoga posla. Ne on, već taj netko kome je pomoć tek malo prije bila potrebna. Odluka nije bila njegova. Ponekad je znao pomisliti kako netko tamo gore, na nebu, skraja životne putove i skreće one kojima treba pomoći prema njemu, a kada im pomogne taj isti kolovođa razdvaja staze i njega usmjerava prema nekoj drugoj koju također treba počistiti, jer uvijek postoje oni kojima tmurni oblaci ne daju da vide sunce.

            Imao je naš div i vlastitih problema, no nikada nije druge zamarao s njima. I zato je bio velik. Nosio se s njima kako je znao, rješavao ih kako su dolazili, hvatao se s njima u koštac i u konačnici ih pobjeđivao. Borio se svim silama da ostane stajati na nogama, a pritom je pomagao i drugima. Ponekad je pomažući drugima pomagao i samome sebi. Zato ga i zovem divom, jer je unatoč svom vlastitom životu koji je često više ličio na krčenje šume kako bi stvorio vlastitu malu oazu sreće i dalje pazio da i drugima pruži utjehu, da i drugi budu sretni. Sve dok ga jednog dana nije opalio balvan kojega je prilikom krčenja gustiša zanemario. Srušiti staro drvo veliki je posao pa ga je odlučio ostaviti za kasnije. Međutim, zaokupljen drugim poslom zaboravio je na to, pa se drvo kroz godine osušilo, a podnožje mu je istrulilo. Kako to uvijek biva, kada je nešto staro i trulo, ono pada i radi štetu.

            I tako mu se ogromni balvan prelomio preko leđa. Nije ga očekivao, ali u trenutku kada je udario znao je što ga je pogodilo. Odjednom je svijest o postojanju tog drva oživjela, a bol koju je prouzročilo gotovo ga je uništila. Ipak, i dalje je stajao na nogama. Nije imalo smisla pokleknuti, jer ako div jednom padne više se neće ustati. Neće imati snage. Bol kakvu nikada do sada nije osjetio strujala je svakom stanicom njegovoga tijela. Po prvi  put u životu susreo se s preprekom koju nije mogao preskočiti. Nije ju mogao niti zaobići i shvati da je stjeran u kut. Tada je pri put postao svjestan činjenice da stoji sam. Da, on i dalje stoji na nogama, ali sam. U situaciji iz koje nema izlaza. Koliko god da je u životu izrastao, izdigao se iznad svih nedaća koje su ga pokušale slomiti izlaz iz ove nije vidio. Tako je došlo vrijeme kada je naš div trebao svojeg diva. Samo… Njega nije bilo.

            Umjesto diva pojavio se jedan sasvim običan čovjek. Jedno ljudsko biće nalik tolikim drugim ljudima koje je sretao svakoga dana. Ni po čemu poseban. Ranjen kao i svi, zaliječen kao neki. Došao je s osmjehom na licu. Osmjehom kojega naš div nije mogao vidjeti, jer mu je prišao s leđa. Zastao je tik pred njim i položio mu ruku na rame. U tom su trenu koljena zadrhtala i div je osjetio kako ga snaga napušta. Strovalio se svom snagom na koljena. Pao je, a zemlja je pritom odjeknula. Uplašene su ptice odletjele, a šumske su se životinje zavukle u svoje rupe. Jer pad svakog diva proizvede potres, a ovoga se puta zemlja zatresla kao nikada prije. Odjekivalo je danima i pričalo se još dugo nakon toga. Div kojega ništa nije moglo slomiti pao je na koljena zbog samo jednog dodira rukom. Pao je zbog ljudske dobrote i suosjećanja. Jer je postao svjestan da i za njega ima mjesta na ovome svijetu. Jer postoji netko kome je stalo. Jer postoji netko kome je i on važan.

Dijete noći (IX dio)

Noć je neuobičajeno puna svjetla. Svaka zvijezda sja svom svojom snagom, a Mjesec je pun. Sjedim na vrhu proplanka i gledam ju, dok me obasjava svojim nebeskim zrakama. Miran sam, spokojan i sretan. Ne mogu opisati zašto. Jednostavno jesam. Osmjeh mi titra na kutu usana dok Ju gledam. Jučer sam svijetlio, ali nije to razlog. Zaista, moje su ruke postale sjaj, isti onaj koji me sada obasjava ali mnogo puta snažniji. Donio sam svjetlo u jedan mali, mračni kutak. To nije sve. Znam da nisam zbog toga stvoren, da je ovo tek prvi korak. Znam da me čekaju puno veće stvari, no ne brinem se zbog toga. Noćas uzimam odmor od svijeta i uživam u predivnoj proljetnoj noći.

            Mjesec na nekoliko trenutaka bljesne toliko snažno da sam morao odvratiti pogled. Zraka svjetla spojila je Mjesec i brdo na kojem sjedim. Uskoro je iščezla, a  njega više nije bilo na nebu. Spustila se, prvi put otkako me stvorila ponovno hoda zemljom. Ovoga se puta nije skrivala, nije bilo ni tračka magle. Samo ja, Ona i vedro nebo. Odjevena u bijelu haljinu koja leprša na noćnom lahoru stajala je ispred mene i smiješila se. Bistre plave oči sjale su svjetlom tisuća zvijezda s kojima je svake noći dijelila nebo dok joj gusta, ravna, potpuno bijela kosa sezala do bokova. Prišla mi je pružila ruku. Prihvatio sam ju i ustao. Bez riječi me zagrlila kako to samo majka može. Pustila me i ponovno primila za ruku, ne spuštajući pogled s mene.

„Sinoć sam svijetlio.“ – izgovorio sam sasvim tiho.

„Zaista, jesi.“ – nasmiješila mi se. Glas joj je bio drugačiji. Topliji, ljudski.

„Znaš i sam da je to tek početak. Prva stepenica.“

„Zašto si sišla? I sama znaš da nije pametno da hodaš ovim svijetom.“ – malo jače sam joj stisnuo ruku. Bila je hladna i vlažna poput noći.

„Jer me ti trebaš.“ – oči joj zasjaše malo jače.

„Svejedno, nije sigurno.“ – spuštam pogled.

„To je najmanje važno. U glavi ti se roje pitanja na koja nitko osim mene ne može odgovoriti. Zato sam morala doći.“- vodi me na vrh proplanka gdje zajedno sjedamo u mekanu travu – „I zato, daj da sada čujem. Što ti to ne da mira?“

„Ona svjetlost, ono ljubičasto i plavo, što se jedva vidjelo duboko u smokvi, što je to zapravo bilo“ – pogledam ju ravno u oči koje se na tren zamute. Duboko je udahnula, zadržala dah i sasvim polagano izdahnula.

            Smokva zapravo nikada nije postojala. Fizički, drvo nikada nije bilo na vrhu ovog proplanka. Bila je to samo jako dobra iluzija – nešto što je trebalo sakriti unutrašnjost, tu svjetlost koja je iz dana u dan propadala i gasila se. Bio je to svojevrstan nadgrobni spomenik jednom davno palom borcu. Napravio si ga je sam kako bi sakrio od svih ono što je ostalo od njega. Možda je samo želio naći svoj mir, izolirati se od svega što ga je okruživalo i konačno biti sam.

„To neobično svjetlo koje to zapravo i nije, nije ništa drugo doli ostaci duše nekoga tko je bio poput tebe.“ – dugim tankim prstima igrala se jednim uvojkom moje kovrčave kose.

„Poput mene? Kako to misliš? Jesi li i njega stvorila?“

„Ne, on nije bio moje djelo. On je došao iz daleka, u vrijeme dok su ovdje još vladali ljudi.“ – podigla je pogled prema nebu kao da se prisjeća nekih davnih vremena.

„Ljudi? Misliš li na one koji su živjeli u tvrđavi?“

„Da, to su bili oni, a on je došao u njihovo vrijeme. Zapravo, upoznao si ga. Odjek njegovih koraka vodio te kroz tvrđavu i pokazao što je ostalo za ljudima. Rekao ti je i što ih je porazilo, ali tada to još nisi mogao shvatiti.“ – nasmiješila se. Tužno. Kao da žali za nečime.

„On? Bradati starac? Kako je mogao biti i tu kao svjetlost i tamo kao sjena?“ – zbunjen sam, ne razumiješ što mi govori.

„Nije bio i tu i tamo. Ovo ovdje – ovo je sve što je od njega ostalo. Njegova duša ako to hoćeš tako zvati. Njegova bit. Ono što te dočekalo u zidinama bilo je samo sjećanje. Nešto što je istrgnuto iz njegovog uma u trenucima najveće patnje, najgore borbe koju je svijet vidio. Ono u zidinama je njegov krik očaja koji preklinje da se masakr koji se tamo odvijao više nikada ne ponovi. I zato tamo živi kao sjena – tek blijeda kopija onoga što je bio.“  – u kutu oka joj se skuplja suza. Odbija pasti, ali vidim ju sasvim jasno.

Donekle razumijem, molim ju da nastavi. Što je to porazilo ljude? Protiv čega su se borili?

„Protiv sebe samih.“ – to je bilo se što je rekla. Zatim je zašutjela i dugo nije ništa progovorila.

            Ljudi koji su izgradili svoje kraljevstvo vjerovali su da samo čista i nevina duša može živjeti u njemu. Neokaljana i potpuno bijela. Međutim, ni jedna duša na ovome svijetu nije takva. Svi nosimo nešto mračno u sebi. Svi smo mi donekle sebični i egoisti. Svako živo biće traži neku korist i nešto od čega će imati svrhu. Svatko želi preživjeti, a preživljavanje je uvijek okrutno. Kako bi omogućili život kakav su htjeli, ljudi su pronašli način da odvoje tu mračnu stranu. Našli su način da prepolove dušu na čistu bjelinu i ono što nije tako lijepo. Tu su mračnu stranu odvojili kao sjene, kao ono što postoji u mračnim dijelovima šume i ne vidi danjeg svjetla. Međutim, razdvojena duša uvijek žudi za svojom drugom polovicom. Ovako slomljena, ranjena je i nikada ne može biti ono što bi bila da je ostala cijela. Zato su sjene uzvratile udarac. Nisu tražile osvetu. Tražile su samo ono što im pripada – da ponovno budu cijele.

            Pokušale su nasilno ući u gradove koje su pročišćeni ljudi, kako su se sami nazvali izgradili, ali oni ih nisu puštali unutra. Podizali su barijere, zidove i razne druge obrane koje su im samo radile štetu. Sjene su svakoga puta sve jače nadirale i kada se činilo da će konačno probiti zidine i doći po ono što je njihovo na ovome se istome brdu pojavio čarobnjak. Nitko ne zna odakle je došao i što je ovdje tražio, ali mada je vidio da su gradovi na izmaku snaga i da ih samo trenuci dijele od probijanja obrane odlučio je pomoći. Tada nije znao protiv koga se bore, nije znao ni povijest sukoba. Sve što je vidio bili su ljudi koji su napadnuti i kojima je potrebna pomoć.

            Svojom je magijom otjerao sjene, no one su se uskoro vratile. Iznenađene uplitanjem čarobnjaka odustale su od prvotnog napada ali vratile su se snažnije i spremne. Čarobnjak je do tada shvatio što su ljudi učinili, istoga trena kada je postao svjestan njihovih rascijepljenih duša znao je da to što su uradili nije dobro, nije prirodno i neće dobro završiti. Međutim, već im je obećao pomoć, a on je svoja obećanja uvijek održao. I tako je stao uz bok onih za koje je već znao da će izgubiti bitku. Pokušao je pomiriti zaraćene strane, objasniti da duša može postojati samo ako je cijela, da sjene nisu neprijatelji, nego dio njih samih, ali sve je bilo uzalud. Bitka koja je uslijedila nije ni dobivena ni izgubljena. U njoj su stradali svi koji su se našli na bojnom polju, jer su se svi borili protiv nečega protiv čega se ne možeš boriti. Čarobnjak je bio jedini koji je to vidio, jedini koji je mogao pojmiti što se stvarno događa. Ljudi su prokleli sami sebe i ta ih je kletva uništila. Međutim, osim njih uništila je još nešto. Slomila je čarobnjakovo srce. Borba između dviju polovica iste duše za njega je bila pogubna. Bol koju je osjetio ga je uništila i onaj tračak svjetla je sve što je ostalo od njegove duše. Bol koju njegovo srce nije moglo pojmiti zapečaćena je u zidove tvrđave i ostala je tamo vjekovima kao sjećanje, kao upozorenje da se ovo više ne smije ponoviti.

„Ti si spasio njegovu dušu. Osjetio si njegovu bol i očaj, uspio ju zaliječiti. Konačno si mu donio mir.“ – suza je konačno pala iz oka, ravno na moj dlan. Bila je hladna i ljepljiva.

„Što dalje? Što mi je sljedeće činiti?“ – ozbiljan sam. Ne shvaćam još sve u potpunosti, čekam da se informacije slegnu, ali moram znati kuda dalje.

„Što dalje? Možda je bolje pitanje kuda dalje. U oluju. Ravno u središte problema. Ne mogu ti reći što će te tamo snaći jer ni sama ne znam što se tamo skriva – ne vidim dalje od obzora ciklone. Međutim, i ti i ja znamo da je to tvoja velika misija: uhvatiti se s Olujom u koštac, raspršiti ju. Jer ako dođe do Šume, ništa od nje neće ostati. Možda je još uvijek rano, ali ona se približava. Znam da to osjetiš. Od kada si dotaknuo čarobnjakovu dušu za tebe ništa više nije isto.“

U pravu je. Osjećam se drugačije, vidim svijet drugim očima. Možda se konačno dogodilo ono što je sova rekla. Nisam mogao vidjeti oluju jer nikada prije nisam vidio zlo. Sada, nakon što sam dotaknuo samu bit čarobnjakove duše – i dobro i zlo koje se unutra skriva, možda se sada nešto promijenilo.

            Poljubila me u obraz, dugo i s puno osjećaja. Pritom se još nekoliko suza zakotrljalo n iz njen obraz zaustavljajući se na mom. Opet blještava svjetlost. I Mjesec koji je ponovno na nebu. Kosa mi se vijori na vjetru, a pogled pretražuje daljinu. Sova ponovno dolazi. Pružam ruku u  zrak da ima na što sletjeti Moramo ponovno razgovarati. Ovoga će puta ona slušati. I napraviti ono što joj kažem.

 

Nova godina, stari problemi

Draga kolegica mi je jednom prilikom poklonila domaći orahovac. Ne pijem često, ali tu i tamo čašica dobrog likera lijepo sjedne, a ovaj je zaista dobar. Večeras je takva večer. Točim ga u lijepu malu čašicu i sjedam za pisaći stol. Uzimam komad papira i najdražu kemijsku – pilotka. Ljevak sam, pa pazim čime pišem jer često sve što napišem razmažem rukom. Ova je dobra – polutekući gel na papiru ostavlja tanki sjajni trag.

  1. Krenuti trenirati nešto. Što? Bilo što.
  2. Položiti sve predmete s druge godine studija
  3. Napisati roman koji je već godinama u pripremi
  4. Više fotografirati
  5. Smanjiti pušenje
  6. Promijeniti stil odijevanja
  7. Manje se svađati s majkom
  8. Preurediti stan
  9. Novi crteži za zidove sobe
  10. Manje se brinuti oko gluposti.

Eto, deset ciljeva za novu godinu. Deset novogodišnjih odluka. Deset želja. Mogućnosti za napredovanje. Deset nadanja. Suknem višnjevac koji je puno jači no što sam naviknut. Inače je to slatkasto piće, ali ovo je bome jako. Dobar majstor ga je radio. Trgam papir na sitne komadiće i puštam ih da padnu na stol.

Ostavljam ih tako, oblačim jaknu i izlazim van. Hladan zrak prosinačke večeri grize mi obraze i pokušava doći do dlanova sakrivenih u džepove. Lutam gradom bez cilja. Gledam novogodišnje ukrase i stotine lampica kako veselo sjaje u gradskoj jezgri. Okrećem se i mijenjam smjer. Nije važno kuda idem. Bilo gdje. Što dalje od ovoga ovdje. Trebam samoću pa skrećem u obližnji park i pronalazim klupicu na kojoj sam nekada znao provoditi sunčana popodneva čitajući knjigu.

Zašto sam uopće sastavio taj glupi popis? Sastavljam ga svake godine kao i mnogi drugi jer ne znam, valjda tako treba biti. Valjda očekujemo da će u novoj godini sve krenuti iz početka, da dobivamo priliku za čisti start. Bilo bi zaista lijepo da tako od jednom možemo samo odlučiti krenuti od nule, prekrižiti sve što se do sada dogodilo, reći „dosta“ i krenuti iz početka. Bilo bi lijepo da je život sastavak u srednjoj kojega ste školi dobili napisati za domaću zadaću. I onda krenete, napišete prvih nekoliko rečenica i kritički ih promotrite. Ne svidi vam se pa potrgate stranicu, zgužvate ju i bacite u smeće te krenete iz početka.

Ne, život nije takav. Jednom zapisano slovo zauvijek ostaje na papiru. Nema nazad. Nema brisanja. I pogađate, svi sve pamte. Pogotovo stvari koje bi trebali zaboraviti, te gluposti koje ste nekada lakomisleno napravili i bili uvjereni da zapravo radite dobru stvar koja se na kraju izjalovila i pretvorila u nešto izopačeno. To ostaje. Sve ostaje zapisano. Negdje. Hoću se promijeniti. Želim neke stvari istjerati na čistac. Želim se poboljšati, želim imati kvalitetniji život. Za početak, želim živjeti, ali u tome mi Nova godina neće pomoći.

Ciljevi koje si zacrtamo na Silvestrovo u najboljem slučaju prežive mjesec dana. Možda neke od njih nekada i ostvarimo. One male, sitne crtice kao možda stavka broj 8: preurediti stan. Malo ću pomaknuti radni stol, promijeniti zavjese, objesiti novu sliku na zid i reći „To je to.“ Ali nisam to želio. Želio sam potpuno izmijeniti namještaj, unijeti u njega malo više vedrine i boja. Nova godina nije vrijeme za to.

U redu je imati ciljeve, zapravo čak i poželjno. Ako nemate neki zacrtani put nemate ni kuda ići, čemu težiti. Ipak molim vas, nemojte si takve ciljeve zadavati na staru godinu. Nećete ih ispuniti i onda će uslijediti razočarenje i osjećaj da ste potratili vrijeme. Nove se odluke donose svakoga dana. U jutro, uz šalicu crne turske kave koja bi i vola oborila s nogu, poslijepodne uz šalicu toploga čaja za opuštanje živaca, na poslu kada vam iznenada sine briljantna ideja ili u dobrom društvu nakon čaše odličnog vina. U danu odlučimo previše stvari da bi se opterećivali popisom kojega smo zakucali na neki zid.

Ako stvarno želite promjenu, krenite od malih stvari. Sve što zaista želimo u životu je postati bolji i biti sretni. Pa onda budimo za početak sretni. Osmjehnimo se jedno jutro sami sebi. Samo zato što mo se probudili. Zato što smo dočekali početak još jednog dana. Zatim uzmimo taj dan i iskoristimo ga najbolje što možemo. Bez traćenja vremena. Bez boli. S osmjehom na licu ili suzom u oku. Suze su isto zdrave. Plačući otpuštamo nakupljenu negativu – nekada treba i plakati. I najveće su bitke započele jednim udarcem mača.  Pa uzmite onda taj svoj mač koji leži negdje ispod kreveta i počnite udarati život u lice. Malo po malo. Korak po korak. Umjereno, sigurno. Bez velikih želja, bez velikih očekivanja. Polako. I rezultati će doći.

Možda i ne ostvarimo sve što smo si zacrtali, ali nije u tome poanta. Glavna stvar je da se krećemo, da ne stojimo na mjestu. Da se borimo i idemo dalje. Zastanemo kada je vrijeme da se stane, da se odmorimo i napunimo baterije. Bez pritiska. I onda ponovno dalje. Mic po mic. I prije nego se okrenemo eto opet Nove godine. Možda se ovoga puta nasmjehnem kada pogledam u nazad.

Dijete noći (VIII dio)

Pjevuši. Ne znam što, ne poznajem melodiju. Djeluje staro, baš poput nje. Prilazim joj i dodirujem granu izbrazdanu godinama. Hrapava je na dodir, što je čudno. Smokve su inače glatke. Rukom joj milujem ispucalu koru. Grana se pomakne. Izgleda da joj smeta pa odmičem ruku. Zakoračim unatrag. Tek jedan korak. Lišće kao da joj se objesilo. Tužno visi s grana spremno otpasti. Melodija mi cijelo vrijeme odzvanja u glavi. Polagano, prigušeno mumljanje koje ne prestaje. Tek sada vidim da se cijela njiše u tome usporenom ritmu.

„Što to pjevušiš?“ – upitam ju.

Nema odgovora. Mumljanje se nastavlja, ona se i dalje njiše. Želim joj ponovno prići, ali zastanem. Prisjetim se kako joj je zasmetao moj dodir.  Umjesto toga sjednem na travu i zagledam se u njenu krošnju. Zaista djeluje tužno. Gledam u unutrašnjost i ne vidim lišće. Samo gole grane i praznina. Kao da u dubini sakriva nešto. Vanjski zeleni štit od lišća koje samo što nije otpalo kao da sakriva tužnu unutrašnjost. Umire li? Je li bolesna? Ne znam. Jedino što mogu osjetiti je da je beskrajno tužna. Beskrajna melodija me uvlači u sebe. Uhvatim se kako mi je glava prazna, bez misli u njoj. Note same od sebe odzvanjaju u unutrašnjosti. Jedna po jedna, takt po takt. Usporenost me obuzima a pjesma bez riječi kojoj nema kraja obgrlila me i povukla sa sobom.

            Odjednom više ne znam gdje sam. Otvaram oči, ali ne vidim ništa neobično. Sve je i dalje isto. Sjedim na travi, ispred mene je ista ona smokva. Noć. Bio je dan kada sam došao ovdje, sada je već pao mrak. Jesam li toliko dugo lutao mislima? Ili se nešto drugo promijenilo? Ne znam… Sada izgleda ljepše. Sitne kapi kondenzirane vlage sjaje joj se na lišću pa i ona sjaji s njima. Melodija je i dalje tu. Ne toliko tužna kao prije, kao da je malo živnula. Doziva me. Opet. Odlučno ustajem i ponovno joj prilazim.

            Dolazim joj sasvim blizu. Podižem ruku da dotaknem list međutim, moji prsti prođu kroz njega. kao da nije tu, kao da ne postoji. Pokušam još jednom. Opet isto. Tanka mi grančica okrzne dlan. Gurnem ruku malo dublje unutra. Osjećam svaku grančicu. Znači one su stvarne? A lišće? Je li samo privid? Pronalazim mjesto na kojemu su grane rjeđe i ulazim unutra. Melodija postaje glasnija. Sasvim malo, ali primjetno. Izvana dopiru tek tanke zrake bijele svjetlosti. Tanje se grančice stapaju u deblje grane koje grade ovaj poveliki grm. Dotaknem jednu deblju a sve oko mene zaječi. Zatim tišina. Pomno osluškujem, no više ne čujem melodiju. Zastanem, maknem ruku s grane. Glazba ponovno svira. Opet ista naricaljka, kao da je netko prekinuo pauzu.

Korak po korak, preskačem neke od grana koje puze po tlu i ulazim dublje prema središtu. Svjetla je sve manje, ali tamo u dubini se nazire nešto. Kako prolazim nesvjesno se hvatam za grane koje svakoga puta zadrhte. Brzo povučem ruku i nastavim dalje. Sjaj postaje jači kako mu se približavam. Zagasit je i mutan, ali vidim ga. Nestvaran je, kao da nije u potpunosti ovdje. Izmiče mi. Titra u ritmu melodije koja je sada još malo glasnija. Ne mogu točno odrediti boju – izmjenjuju se tamnoplavi i ljubičasti tonovi. Mislim da u trenutcima vidim natruhe zelenog.

Sada sam već sasvim blizu, masa veličine nojevog jajeta nalazi mi se pred nogama. Svijetli, ali svjetlost koju odašilje u trenu se gubi i ne stiže do mene. Čini mi se da bi trebalo bliještati, ali sve što vidim je mutni sjaj, poput svijeće koja će se za koju minutu ugasiti. Obuzima me nepojmljiva tuga. Nikada me prije ništa takvo nije obuzelo. Padam na koljena tik pred tu čudnovatu svjetlost. Hvatam se za glavu, prsti mi se zapliću u dugu kovrčavu kosu. Ne mogu. Svaki novi titraj u mene unosi novu dozu nemira. Sasvim jasno čujem melodiju, odzvanja mi u glavi. Toliko je tužna da mi srce puca. Želim vrištati, a ne mogu. Ne mogu pustiti ni glasa.

Svjetlo je sada potpuno ljubičasto. Zagasito, gotovo crno. Nazirem boju koja se gubi u mraku. Bijele zrake iz vani jedva da dopiru. Grane se njišu a s njima se i ja počinjem njihati. Boli me. Srce. Duša. Zatvaram oči i u tom trenu jedna suza kapne. Ne sjećam se da sam ikada plakao. Iz straha možda i jesam, ali zbog tuge nikada. Ta velika kap slane tekućine zakotrljala mi se niz obraz i pala. Izgubila se u svjetlosti koja to nije, a za njom su uslijedile još dvije. Svjetlo je zasjalo malo jače, malo bistrije. Glazba je utihnula.

U nevjerici otvaram oči pri čemu me zaslijepi svjetlost. Bijela. U prvome trenu ne znam od kuda dopire. Okrećem glavu ali ne mogu pronaći izvor. Pogledam prema dole. Ruke. Moje ruke. Svijetle. Zaista svijetle. Blještavo bijela svjetlost izvire mi iz dlanova i obasjava sve. Primičem ih ljubičastom sjaju koji istoga trena počinje sjati jače. Bistrije. Svjetlije. Jača i raste. Više ne osjećam tugu. Osjećam mir. Spokoj. Svjetlo se uzdiže. Počelo je sasvim polako pa malo brže dok mi nije došlo do visine glave. Ustajem se i pratim ga pogledom. Izlazi iz krošnje smokve. Počinje vibrirati, a nova melodija, vesela poput ptičjeg pjeva odjednom odjekuje. Istrčavam na čistinu i kako bih mogao vidjeti to svjetlo, koje je sada sasvim izašlo iz krošnje. Zatreperi. Ugasi se samo na sekundu, a smokva se strese gotovo kao da je kihnula. Svaki list, do zadnjega otpali su u tom jednom trzaju. Nestaju u trenutku kada dotaknu tlo.

Novi trzaj. Ovaj je popraćen bliještećim sjajem. Nestala je. Grane su potpuno izblijedjele i nema ih više. Ostaje čistina. Zeleni proplanak na vrhu brda i huk sove u daljini. I Ona. Na nebu je. Okrenem se i pozdravim ju. Smiješi mi se, kao i svake večeri. I ja svijetlim.

 

I vrisak je malo

            Znaš li koliko si me puta povrijedio? I koliko sam ti to puta prešutio? Koliko si mi boli nanio svojom tišinom? Kada je najviše trebalo pričati – ti si šutio. Uvijek si šutio. Kao i danas. Kao jučer. Kao sutra. Šutiš. Samo… Danas šutim i ja. Jer ti više nemam što reći. Jer sam ti previše puta rekao što mislim i što znam. Jer si ti na moj govor uvijek odgovarao šutnjom.

            Znam da se nikada nećemo naći na istoj stranici knjige, ali to ne znači da ne pripadamo istome tekstu. Previše je vremena prošlo da bih te tek tako pustio. Previše si puta stajao uz mene i dovoljno sam te puta dizao s koljena da bih te sada odbacio. Znam, nastojiš otići ali isto tako znam da ćeš jednoga dana zbog tog odlaska plakati.

            Neću te tjerati da ostaneš, ne mogu to. Nemam tu moć. Mogu ti samo ponuditi ruku. I razgovor. Ali ti nikada nisi htio pričati. Ne sa mnom. Ne onako kako sam ja htio. I sve si nešto htio, a nisi. Život nas je nekada nekako spojio, ni sam ne znam kako. I proklet bio ja ako ću dopustiti da nas tek tako rastavi.

Previše je ljudi otišlo iz moga život, ne treba mi još takvih. I zato sam se uvijek borio za tebe. Za nas. U bilo kojem obliku, na bilo kojoj razini. Ti nisi. I nikada nećeš. Jer ti se ne boriš. Umjesto toga bježiš. U sobu, pod krevet, daleko od svih. Pobjegao bi doma samo da se tamo možeš sakriti. Ali ne možeš. Zato bježiš u jedan sasvim drugi svijet – onaj za koji sam se zakleo da u njega nikada ne mogu kročiti.

Idi ako hoćeš, ja te neću pratiti. Ne. Previše boli vežem uz tebe. Previše suza i grcanja u plaču. Previše krvavih šaka od udaraca u zid jer u tim noćima ni vrisak nije pomagao. Dao sam sve od sebe. Pokušao sam sve što znam. I nije bilo dovoljno. I uvijek je završilo isto. Ja priznam grešku koju nikada nisam napravio. Jer u tvojim očima ja sam onaj koji je kriv. Ja sam onaj koji udara.

Shvatit ćeš jednoga dana da si ovdje i sada mogao imati sve. I bit će ti žao. Gdje ću ja biti ne znam. Ne mogu ti to reći. Sretan? Vrlo vjerojatno ne. Vjerojatno ću živjeti s nadom da ćeš se jednom ipak vratiti. Ne znam hoću li te tada primiti. Možda ću te i odgurnuti. Možda i neću. Ne znam. Ne mogu. Ne mogu ovako. S tobom. Ni bez tebe. Ne znam.

Bojim se ostati sam. Bojim se ostati s tobom. Svakoga dana pomalo umirem. Tvoja bol i mene boli. Tvoja patnja odzvanja u mojim grudima. Svaki jecaj koji ti zamre u grlu ja odradim dvaput. Jer znam što se skriva tamo duboko u tebi. Ono što nikada nikome nisi rekao. Ono što nikada nećeš. Ja znam. I znam da ti mogu pomoći. Ali ne želiš.

Zato odi. Odi dok je vrijeme. Dok se još mogu spasiti. Samo odi.

Nasljeđe kemije

Svaki radni dan započinje dobro ustaljenom rutinom. Dolazak na posao, otvaranje vrata ureda, kuhanje kave i pregledavanje pristigle elektroničke pošte uz ispijanje iste. Zatim prolazim kroz radni plan za taj dan i s laboratorijskim dnevnikom pod rukom se spuštam kat niže, u laboratorij. Otvaram vrata pri čemu me uvijek zapuhne dobro poznati miris kemikalija koji i slučajnome prolazniku nagovještava da se iza njih nešto „kuha“. Već s vrata oblačim kutu, zakopčavam ju i navlačim rukavice. Dočekuje me veliki drveni radni stol premazan debelim, teškim slojem crnoga bitumena – radna površina koja je ovdje već generacijama.

            Danas, umjesto da iz ormara izvučem nekoliko tikvica i krenem vagati kemikalije koje ću pomiješati i tako započeti višesatnu kemijsku sintezu naslanjam se na taj isti stol i pokušavam prebrojati koliko je već generacija kemičara na njemu odradilo svoja istraživanja. Star je i trošan, ali još uvijek služi svrsi. Laboratorij u kojem radim nije se bitno mijenjao od kada je zgrada ovoga instituta izgrađena, dakle već nekih sedamdesetak godina. Istina, mnogo je moderne opreme nagurano u njega, ali sama se prostorija nije promijenila. Tu su još uvijek originalni zidni ormari kao i već spomenuti radni stol. Digestor – taj veliki stakleni ormar s drvenim okvirom unutar kojega provodimo opasne reakcije također se nije puno mijenjao.

            Ima takvih jutra u kojima se zapitam kako je nekada bilo kemičarima. Kako je bilo raditi pred sto ili dvjesto godina, kada znanstvenici nisu na raspolaganju imali instrumente koje neki od nas danas uzimaju zdravo za gotovo? Razni spektrometri, fluorimetri, difraktometri – te spravice čudnih imena razvijene u zadnjih tridesetak godina koje kemičarima i fizičarima olakšavaju posao. Svoj istraživački rad teško mogu zamisliti bez njih. Ipak, njih to nije sprečavalo. Ti pioniri kemije dobivali su Nobelove nagrade u uvjetima rada koji su današnjem kemičaru nezamislivi. Možda jedan od naših najvećih – Lavoslav Ružička čije je područje istraživanja bila kemija prirodnih organskih spojeva uspio je radeći na parfemima identificirati ni manje ni više spolne hormone. I ne samo da ih je uspio identificirati – uspio ih je i prirediti u laboratoriju. Da, bio je ovo veliki korak za kemiju ali još je veći izazov bio dokazati da se zaista radi o željenome spoju. Danas je to čas posla… Rekli bi mi kemičari: baci ga na „masenjak“, snimi mu „protonca“ i eto znamo što je. U njegovo je doba to bilo dvomjesečno testiranje priređenog spoja ne bi li saznao što to točno ima u epruveti.

            Danas nam je posao višestruko olakšan, ali se to donekle odrazilo i na profile znanstvenika. Danas smo navikli više vjerovati instrumentima nego svojoj intuiciji. Ponekad pomislim da je u ono vrijeme bilo ljepše istraživati. Manje se toga znalo i bilo je više stvari za otkriti, ali nije to pravi razlog. Nekada su kemičari kao i ostali znanstvenici morali puno više misliti. Morali su imati inspiraciju i žar koji im nije dopuštao da odustanu. Bilo je puno teže, ali izazovi nas jačaju. Trebalo je puno više strpljenja i puno više mukotrpnog rada da bi se postigli rezultati. Međutim, kada ideš putem kojim nitko drugi nije kročio znaš da si sam moraš utabati stazu. Danas za tabanje tih staza imamo bagere, kamione i ostalu tešku instrumentaciju. Oni su imali tek lopate: nekoliko tikvica, malo kompliciranog staklenog suđa, plamenik i kemikalije. I to im je bilo dovoljno jer su savršeno razumjeli ono što rade. Jer su razmišljali o svakome koraku i nisu kretali dalje dok nisu razriješili problem.

            Ponekad bih dao sve da provedem barem jedan dan s njima. Da vidim kako je bilo istraživati u ono vrijeme kada se kemija tek počela razvijati, kada je iza svakoga ugla čekalo novo čudo. Za ovim istim stolom za kojim sada radim svoj doktorat, svoje vlastito istraživanje otkrivena su i opisana neka od tih čuda. Ovaj stol, stari, crni i ofucani jedan je od kamenčića u potpornim zidovima znanosti. I ja imam čast raditi za njime. Ja preuzimam štafetu koji su mi predali oni stariji od mene. I trčim predati ju nekome drugome. Jer to zapravo i jest znanost – nadogradnja na temeljima koje su postavili neki drugi znanstvenici prije nas. Zbog toga sam ponosan. Ponosan na nasljeđe koje imam i na budućnost koju stvaram.

Čovječe, uspori

Stara izreka kaže da se lanac kuje od prve karike. Ako malo razmislim o tome doći ću do zaključka da sve ima svoj početak, svoje ishodište. Karike bi u idealnom slučaju morale biti jednake. Od prve, pa sve do posljednje moraju biti identične. Jer ako nisu, lanac će prije ili kasnije puknuti. Druga izreka kaže da je lanac jak koliko i njegova najslabija karika. I to je istina. Zato je važno graditi svoju ličnost na svim dostupnim poljima. Izgraditi se kao osoba koja je sposobna živjeti u ovome svijetu i istovremeno uživati u njemu nije jednostavno. Nitko od nas zapravo nema recept kao doći do tog uspjeha, a svi mi u životu učimo ponešto o tome. Kada otkrijemo nešto što je upalilo podijelimo to s drugima, da njima bude bar malo lakše. Život je danas okrutan, odrastanje boli, a zadovoljstvo postaje nešto strano. Zato danas dajem jedan savjet. Možete ga poslušati, a i ne morate. Na vama je. Ja sam ovdje samo da ispričam priču, a priča ide ovako:

            Jedna od prvih stvari koje vas nauče kada postajete kemičar jest da imate oči, nos i prste. Drugim riječima, opažanja su u kemiji sve. Izgled reakcijske smjese, promjena boje, razvijanje novog mirisa bio on ugodan ili neugodan, oslobađa li se toplina ili smjesa hladi – sve su to podaci koji su izrazito važni u opisivanju onoga što radite. Bez tih informacija gotovo da ne bi bilo moguće ustanoviti što se točno događa s vašom reakcijom. Kada se ovim poslom bavite već godinama, određeni postupci s posla prijeđu u naviku. Ti obrasci ponašanja koji su karakteristični za laboratorij uvuku vam se pod kožu a da toga niste ni svjesni. Nisam ni ja bio.

            Znate ona lijepa popodneva u kasnoj jeseni, kada je većina lišća već otpala, kada su već počele duge i dosadne kiše, ali se još uvijek tu i tamo zalomi poneki dan okupan suncem pa kažete sami sebi kako je šteta ne provesti ga u prirodi? Uskoro dolazi zima i postaje sve hladnije, a još kada s Alpa zapuše bura i donese snijeg više nam se neće dati nikuda izlaziti. Zato smo nas dvojca odlučili jedno takvo subotnje poslijepodne provesti u aktivnosti koju smo u šali zvali planinarenjem, dok je u biti to bila samo duga šetnja neravnim terenom šume koja se nalazila tik izvan grada. Šuma nas je dočekala okupana suncem, a cvrkut ptica još se uvijek mogao čuti. Nešto tiši nego za vrijeme ljetnih mjeseci, jer sada su ostale samo one koje su odane ovome kraju, koje neće izbjeći zimu seljenjem na daleki jug. Nismo pričali ni o čemu posebnom, mada ćemo vjerojatno kako vrijeme bude prolazilo zabrazditi u neke dubokoumne teme. Jedan znanstvenik u nastajanju, kako samoga sebe volim zvati i jedan samo prozvani filozof – ne može biti dobro ni da hoćete.

            Hodamo tako uskom stazom koja vijuga među drvećem. Čas se uspinjemo, čas spuštamo, tu i tamo zapnem za suho granje koje je sakrilo otpalo lišće. Šušti nam pod nogama a ja primjećujem da su nam koraci usklađeni. Pogledam oko sebe – skoro potpuno gole grane s tek ponekim listom koji se leluja na povjetarcu i samo što nije otpao, nešto još uvijek zelene trave koja se miješa s korijenjem starih stabala. Poneka vjeverica pretrči po granama borova nad našim glavama. Sunce se uspijeva probiti kroz zimzeleno drveće, a njegove se zrake lome na iglicama bacajući sjene koje plešu jedan od posljednjih plesova ove godine. Uočavam detalje, divim im se, ali ne zastajem. Nemamo neki određeni pravac kretanja, samo se polako gubimo u šumi.

Prolazimo pored ostataka srušenog debla koje je bršljan odavno uzeo pod svoje. Uhvatim ga pogledom, prokomentiram kako je zgodno i nastavim putem. On zastaje. Ne primijetim to odmah. Tek nekoliko metara dalje shvatim da više nije pored mene, okrenem se i vidim kako promatra te ostatke nekadašnjeg bora.  Vraćam se prema njemu, upitam ga zašto je zastao. Nema odgovora. Sve što kaže je „Stani.“ Dobro, stojim. Vidio sam panj, lijep je. I bršljan je lijep. To je to. Priroda.

„Ne. Ne tako. Ne moraš zaista stati. Ali moraš usporiti. Uspori.“ – ne shvaćam što mi to govori. Gledam ga u čudu i nije mi jasno što želi od mene.

Sada se nalazi iza mene. Rukama mi zatvara oči. Mrak. Kaže mi da mu opišem sve što čujem. Dobro. Cvrkut ptica.

  • Koliko?
  • Dvije, tri, možda još koja više.
  • Još?
  • Savijanje grana na povjetarcu. Lišće pod nogama.

Ne čujem više ništa. Naćulim uši koliko mogu. U daljini, skroz u pozadini čujem kuckanje po drvetu. Ritmično. Desetak udaraca pa par sekundi tišine. Zatim ponovno desetak udaraca. Ponovno tišina. Djetlić. Ili zeba.

      Pomiče dlanove s očiju a mene okupa cijeli spektar različitih nijansi zelene. Lišće koje propušta sunčeve zrake i ono koje ih odvija. Svaki list je različit. Svaki sjaji malo drugačije.  Bršljan se uvija, izvija, guta sve pred sobom. Postaje mi jasno da mu je za ovako nešto trebalo možda i nekoliko godina. Mogu pratiti otkuda je krenuo proždirati deblo. Vidim gdje izvire iz zemlje, kuda se počeo penjati po njemu. Vidim i korijenje susjednog hrasta kako se isprepliće samo sa sobom, kako se godinama širilo boreći se za vlagu iz tla, jer samo najjači prežive.

      Plavo nebo proviruje kroz gusto granje a meni na licu blista osmijeh. Širim ruke i okrećem se oko svoje osi, jer svijet je danas predivno mjesto. Danas je savršen i nadam se da će takav i ostati. Zapravo je takav bio i prije, no ja sam ga doživljavao sasvim drugačije. Sitnice. Detalji. Da, vidim ih. Naučen sam tražiti ih. Uvijek vidim ono što mnogima promakne. Tek blagi trzaj liste prije nego što se otkine, ali ne osjetim uvijek povjetarac koji ga je na to natjerao. Ne vidim uvijek pozadinu tog detalja, a bez konteksta sam je motiv često nevažan. Svijet je cjelina i to je ono što sam danas naučio. Detalji su zaista predivni. Detalji su ipak, samo detalji. Osnove koje grade sliku, no cijelu sliku treba znati doživjeti. Treba usporiti. Treba pogledati oko sebe. Jednom, dvaput. Triput ako treba. Sve ima smisla i sve se uvijek lijepo posloži. Moraš si dati vremena jer nekada od sitnica ne vidiš ono što te bode u oči. Nekada ne vidiš ono bitno.

      Zato treba otvoriti oči. I treba usporiti. Živjeti dan po dan, sat po sat. Previše žurim. U poslu. U životu. U komunikaciji. Vidim i mislim da sam vidio sve jer uočim ono što drugi nisu. Gradim život na opažanjima a da u biti ne znam opažati. I zato sada stojim na sred šume s raširenim rukama i osmjehom na licu. Jer sam dovoljno usporio da vidim svijet onakav kakav zaista jest. Savršen. I zato čovječe, uspori. Ne dopusti da ti brzina zamuti pogled, da vidiš samo ono što je ravno pred tobom. Zaustavi se ako treba i pogledaj okolo. Svijet je svuda oko tebe i ti si u njemu. Dio si nečeg puno većeg i puno ljepšeg od sebe samoga. Pripadaš cjelini. Onoj istoj cjelini koju često odbacuješ kao nevažnu jer nemaš vremena posvetiti joj se. Nađi vremena. Uspori.